Od malih nogu sanjala sam o dugim putovanjima, pustarama Amerike i Meksika, pustinjama Afrike, hladnim krajevima, prašumama, Amazoni, ukratko cijelom svijetu. Zadala sam si misiju da ću obići što više mjesta i upoznati što bolje mogu svijet oko mene dok ne otegnem papke.
Zagreb mi nikad nije predstavljao dom i sigurnost. Obitelj i svi prijatelji su mi u Zagrebu ili u Hrvatskoj, ali uvijek kad se vraćam s puta veselim se poznatim licima, no veliki dio fali. Moje srce ostane u mjestu u kojem sam boravila.
Tako je bilo i s Francuskom…
Kratko vrijeme sam provela u Lyonu i Parizu, ali Pariz je ostavio dubok trag na srcu. Razmišljam o tom gradu i ljudima otkad sam se vratila i neka strašna sila vuče me natrag.
Ima nešto u tom Parizu, stvarno ima nešto u tim pričama o Parizu. Najsmješnije od svega je što ga nikad sama ne bi izabrala, ne bi mi se Francuska našla na prvom mjestu putovanja iz snova, a upravo je takvom postala…zasad.
… >>>

Osoba sam koja voli biti svugdje. Doslovno. Da se mene pita, uvijek bih mogla putovati u bilo kojem pravcu, i bilo bi mi odlično. Uz veliku podršku mojih sponzora (mama, tata hvala:) tako sam se za Uskrs našla u Parizu. I sada želim s vama podijeliti neke moje impresije.
Kada krećete na putovanje autobusom, a još ako su sve osobe u busu vama poznate, a većina još i vaši najbolji prijatelji, znate da se sprema nešto odlično. A ako ugledate autobus i shvatite da je star samo 3 tjedna (aha! - najnovija tehnologija i dizajn), barem ste sigurni da ćete imati osnovne uvjete (čist bus i ono za podmetnuti noge).
I evo nas…krećemo. Nakon neprospavane noći i gledanja filmova, našli smo se u Milanu, prekrasnom gradu. Ući u La Scalu nije se moglo propustiti, ipak, jedna od najpoznatijih opernih svjetskih pozornica mora biti popraćena mojim pogledom. Prekrasna katedrala na čijem krovu smo se sunčali također je primila mnogo posjetioca. Nakon Milana, slijedi još jedna noćna vožnja. Taman kada se… >>>

“M O N T B L A N C ‘98″
Ovaj put se odigrao pre devet godina. Ipak, vrlo je zanimljiv i poucan narocito za avanturiste koji bi se uputili u osvajanje najviseg vrha Zapadne Evrope.
Od 17. do 27. jula 1998. godine PD “Pobeda” iz Beograda je išla na jedan od svojih čuvenih “velikih puteva”. Nakon obimnih prirema koje su trajale bezmalo godinu dana četrdeset planinara je krenulo u osvajanje Alpa. Put je kasnio dva dana zbog problema oko dobijanja viza.
Po planu, prošli smo Mađarsku i uputili se ka podnožiju Grossvenedigera. Nameravali smo da se popnemo na ovaj, drugi po visini, vrh u Austriji. Želeli smo da vidimo rezultat svih naših priprema, proverimo uigranost neubičajeno velike grupe kao i da se aklimatizujemo za veće visine koje su nas očekivale na Mont Blanc-u. Nakon provedene noći u kampu ustali smo u 3 sata ujutro, spremili se pod svetlošću čeonih baterijskih lampi i krenuli. Jedan deo puta prešli smo našim autobusom, a zatim, po grupama taxi-kombijima do visine od 2161 m i doma “Johannishutte”. Odatle smo pošli na uspon oko 6 sati ujutro. Posle nešto više od dva sata hoda stigli smo do… >>>

Metz-Nancy? Kako vama to zvuči? Francuski? I treba da zvuči francuski, ali je trebalo da ta lokacija bude u Luksemburgu, gdje se zaputih iz Italije, a ne u Francuskoj! Tako je pisalo na karti koju mi je Gago rezervisao još u junu.
E ljudi moji, kako me Gagica lijepo spakovao za Veneciju, na aerodrom “Marko Polo”, 17. jula, bijaše utorak. I trebalo je da sa tog aerodroma poletim i kasnije sletim u Luksumburg. Umjesto toga, završila sam u Francuskoj. Nakon tog iskustva, evo poente:
Rezervaciju karata za avion, voz… uvijek prepustite prijateljima. Oni će za vas uvijek spremiti iznenađenje, jer vas vole. Glupo je da prosto samo sjednete na avion i sa jednog mjesta dođete baš tamo gdje ste krenuli.
HVALA GAGO! LJUBIM TE ZA OVO OČI MOJE!
Ova priča, čini mi se, za vas postaje nejasna, pa da krenem ispočetka, ipak.
Dakle, utorak, 17. jul, iz Venecije letim ka Luksemburgu, na aerodrom Metz-Nancy. Tako piše na karti. Kad je na mene došao red da čekiram kartu, ljubazna djevojka (primjećujete da me od početka puta prate sve ljubazni ljudi :-)) za pultom me pita da li imam vizu za Francusku. Pogledah je u čudu, ali nisam postavljala pitanja, već joj… >>>