Sakriću se u narednih nekoliko dana od prijatelja i rodbine, to mi je jedina nada. Dok se stvar malo ne zataška. I slegne. Ili jednostavno zaboravi. Jer kako se drugačije izvući iz nelagodne situacije u koju ću neminovno zapasti, ukoliko me neko od njih priupita: ’’Kako je bilo u Milanu?’’ Svega dva sata provedena na aerodromu ’’Malpensa’’, već u startu ne slute, da će odgovor koji uslijedi biti nakinđuren hvalospjevima. Zato bolje da ih ne srijećem ovih dana. Dovoljno je što su moja očekivanja raspršena, kao oblaci nad Lombardijom kroz koje se ’’Foker 100’’ brzinom od 700 kilometara na sat, probijao tog četvrtka
Da se razumijemo na početku, u ovoj priči nema krivaca. Let na relaciji Tivat – Milano – Tivat predstavljao je kratko poslovno putovanje, koje je ispunilo očekivanja. I tačka.
Sad, što je neko zamišljao kako će cijeli dan imati na raspolaganju da se šepuri na milanskom suncu, pazari nešto na ’’Piazzi del Duomo’’, vidi Milansku skalu ili recimo… >>>

Sawadika! (ili ti pozdrav, bok, ciao, haj..etc)
Teško je ne nasmiješiti se kad mi netko spomene Tajland. Ne zovu je uzaludno *zemlja smijeha*. Čim smo sišli iz aviona i pogubili se na divovskom aerodromu u Bangkoku bilo je jasno da ovdje ne vlada ona zlovoljnost kao na našem Starom kontinentu. Svi, ali baš svi tajlanđani se smiješe.
I to nije zato što su napušeni, ili zato što su se upravo dobro poseksali, ili su dobili na lotu - ne. Oni jednostavno znaju da smijeh liječi sve, pa tako i siromaštvo u kojem žive. I ne bune se. Dapače, iz svojeg svijeta kradu samo sretne trenutke, one male slatke stvari na koje mi zapadnjaci tako često zaboravljamo ili ih jednostavno ne primjećujemo.

Njihove kuće nisu kao naše, niti su smještene na proplancima gdje bi ih neki tamo tsunami mogao poslati na vječni počiinak. Male zemljane kuće dovoljne su da bi u njoj… >>>

U ovoj zemlji milijun ljudi manje-više ne predstavlja značajnu razliku. * Otiđite do jednog od naših shopping centara i slobodno možete reći da ste posjetili Istanbul s putnom agencijom! * Svakog dana na ulicama Pekinga prometuje oko 7 milijuna bicikala. * Teškom se mukom uspinjemo nejednakim kamenim stepenicama kako bi «doživjeli» jedno od svjetskih čuda- veliki Kineski zid. Dok ga još ima… * S jedne je strane prisutno blještavilo, čistoća i mir, dok se odmah iza ugla krije jad i bijeda. * Svi kuhaju u jednom zajedničkom loncu na ulici, toaleti su javni, isto tako i tuševi, a turiste oblijeću starci, majke, djeca, invalidi… * Vraćamo se u naš velegrad i shvaćam kako je lijepo biti ponovno kod kuće!
Prilikom posjete našeg (hrvatskog) predsjednika Kini domaćin je, uz ispriku, pitao koliko naša zemlja ima stanovnika. Predsjednik je spremno odgovorio: «4 437 460». Nakon te konstatacije jedan od članova kineske delegacije dobronamjerno upitao: «Pa zašto niste svi došli?!»
Stara šala koja je zapravo vrlo realna!… >>>

Ako tražite poeziju u Njujorku, može da se desi da je pronađete na najneobičnijim mestima, u kutkovima u kojima poezija na Starom kontinentu nekako ne obitava – u auli Grand Central stanice na primer.
Ili, u oglasima za instant–internet, pa čak u u metro novinama koje pišu o nekretninama koje možete, jel ‘ da, kupiti – kad ste već tu, u Njujorku.
Dočekaće vas besplatni primerci, kao što je bio slučaj sa našom turističkom British Airways ekspedicijom koja je proboravila na East Side-u nekoliko dana, ranom zorom – ispred vrata apartmana. Nazdravlje!
Hoćete da imate okean u zadnjem dvorištu? Nema problema, okrenite svog brokera za nekretnine, već koliko danas i kupite mesto u svom Oceanfront Hometown–u. Ili u Bronksu – waterfront living you CAN afford.

Želite li… >>>

05.06.2007.
Ispod mene oranice i rijeka. Ni približno lijepa kao Neretva, rijeka mog djetinjstva, ili Morača, sa kojom živim danas. Stariji gospodin na sjedištu do mog čita. Na prvi pogled izgleda obično. Moju pažnju privlače njegove oči dok riječi u knjizi prati s desna na lijevo. Izgledalo mi je neprirodno. Valjda zato što nikad nisam obratila pažnju na čitaoca arapskog pisma. Zatvorio je knjigu. Možda je osjetio da razmišljam o njemu.
Iz aviona nijedan grad ne izgleda kao grad. Sve liči samo na manju ili veću varoš. Pogledam povremeno kroz prozor aviona, nemam pojma da li je to pod nama Beč, gdje je naše prvo slijetanje. Na putu do Osla. Vidim mnogo razbacanih naselja i oranice. Uredno složene, u svim nijansama jeseni. Čovjek je zaspao. Onaj s knjigom. …Novo uzlijetanje. Oblaci, anđeoski bijeli, pamučno mekani, mogli bi me ubijediti da im povjerujem da neće popustiti ako im se predam. Poznajem i takve ljude.
20.45h


SLIKA: Pred slijetanje na aerodrom u Oslu
Na… >>>

Kada vam neko kaze Afrika, verovatno odmah pomislite na crne, gladne, prljave ljude sa ispupčenim stomacima, decu koju napadaju muve, glad, beda, nemaština.
Osetiti Afriku zaistinski, lično, to je već druga priča. To vam kaze plava devojka, koja je izričito , posle Turske, bila protiv odmora u muslimanskim zemaljama, jer su me tamo gledali kao svetsko čudo, pipali, maltretirali.
Ali, želja beše jača od straha i tako reših da krenem put Egipta.
Avion je preletao jedan veliki žuti kontinent, gde su se samo uz Nil mogle nazreti zelene površine.
Sve ostalo pustinja…Aerodrom u Hurgadi je avantura za sebe. Jedinstven aerodrom u svetu od šatora, koji zapravo podsećaju na džinovsko beduinsko selo! A onda, onaj afrički vetar, koji asocira na opuštanje, čaj, plažu, ljubav,muziku, istoriju.
Kaže legenda, ko se ljubi pored Crvenog mora , širi ljubav oko sebe…probajte…
Grad kao grad Hurgada, ništa naročito ali more! Ljudi moje, najtoplije more na svetu /konstantna temperatura 28 c u toku cele godine/ jer je… >>>

Kako sam poslovnu vizu dobio veoma lako i bez gužve (poslovne vize se ne čekaju u istom redu kao i turističke), bio sam uveren da će mi put do Beča napokon predstavljati zadovoljstvo, i da neću pizdeti mnogo zbog frustracija koje svaki put imam zbog činjenice da živim u Srbiji… Vlasnik turističke agencije sa kojom smo sarađivali mi je bookirao kartu i leteo sam Jat Airways-om (čitaj: “poznati svetski brend”), a s obzirom da je mnogo jeftinija povratna karta ako uhvati i vikend, umesto da budem u Beču sreda-petak, ostao sam do nedelje, što mi je dalo šansu da vidim i grad, a ne samo da radim.
Let do Beča traje oko sat i po vremena, a kako sam kretao u 8:15h, na aerodromu sam, za svaki slučaj, bio već u 7h.. Čekirao sam kartu, prošao granicu i sedeo pored izlaza za svoj let… Vreme je brzo prošlo, ali je umesto “boarding”, na monitoru pored izlaza pisalo da je let pomeren za 8:40h.. Meni to nije predstavljalo neki veći problem, iako sam znao da će me… >>>