Marmaris je grad-luka, ali i privlačno turističko odredište na jugozapadnoj obali Turske koju svake godine pohodi između 300.000 i 400.000 turista iz svih krajeva Evrope.

Dobri poznavaoci turističke ponude te zemlje tvrde da je ovaj grad, s tridesetak hiljada stanovnika, smešten na najlepšem delu turske rivijere gde se susreću Egejsko i Sredozemno more. Otuda, valjda, i ta neverovatna tirkizna boja vode, koja se retko gde može videti.

Ovo, nekada ribarsko, naselje može da se pohvali dugom i bogatom istorijom. Prema nekim, doduše, ne sasvim preciznim podacima, Marmaris je nastao u 6. veku pre nove ere. Tragovi bogatog istorijskog i kulturnog nasleđa utisnuti su u gotovo svaki kamen antičkog Fiskusa. Jedan od najupečatljivijih tragova svakako je tvrđava iz 16. veka, preciznije, iz perioda Otomanskog carstva, smeštena u samom središtu grada. Ako se može verovati legendi, imenu tog grada kumovao je Sulejman Veličanstveni, koji je, nezadovoljan veličinom zamka u tvrđavi, koji je trebalo da liči na onaj u Bodrumu, naredio da obese arhitektu. „Mimar as“ (obesite ga), naredio je sultan. Arhitekta je pogubljen, a izgovorene reči su se spojile u jednu – Marmaris.

Ako iz legende uronimo u realnost, onda nećemo moći da se otmemo utisku da turiste iz Srbije, ili Srbistana, kako je nazivaju Turci, fascinira neposrednost s kojom naši domaćini, naročito vlasnici radnji u ogromnom Bazaru, stupaju u kontakt s gostima, obraćajući im se na raznim jezicima, pa i na srpskom. Možda će oni koji za svaku pojavu pokušavaju da pronađu objašnjenje reći da je nama takav način ophođenja utisnut u genetski kod, misleći pritom na petovekovni suživot s precima modernih Turaka. Ali ma šta da je u pitanju, naši turisti, u to sam se lično uverila, rado ulaze u avanturu cenkanja iz koje češće izlaze kao gubitnici. Zaboravljaju, očigledno, da su Turci, pre svega, vešti trgovci.

I ma koliko oni koji ne mogu da odole zlatnom i srebrnog nakitu, ili nekom komadu odeće od kvalitetne jagnjeće kože, veruju da su, cenkajući se, napravili dobar posao, treba da znaju da je trgovac prošao bolje. Ali i to je valjda deo istočnjačkog šarma kojem većina turista, naročito s ovih prostora, ne može da odoli. (Mirjana Stevanović; Danas