– Durmitor -Pre nekoliko godina mala grupa od cetvoro planinara je bila na jednom veoma lepom i aktivnom \"letovanju\". Radi se Nacionalnom parku Durmitor, sigurno jednom od najatraktivnih na nasim prostorima.

Danijela i ja smo otisli prvi i popeli se na četiri vrha visine preko 2000 m. Zapravo, bili smo na dve celodnevne ture i osvojili Planinicu, Šupljiku, Savin kuk, Istočni vrhu Šljemena, Šljemena i Milošev tok.

Koji dan kasnije priključili su nam se nasi prijatelji Zoran i Bojan. Odmah po njihovom dolasku u Žabljak spremili smo svu neophodnu opremu, kao i hranu za četiri dana boravka u planini. Imali smo nameru da se popnemo na najznačajnije vrhove Durmitora, polazeći iz visinskih logora. Plan kretanja i boravka u masivu smo razradili još pre polaska. Pre svega ciljevi su nam bili vrhovi na kojima nismo bili ili koje smo ređe posećivali.Pošli smo od Crnog jezera natovareni ogromnim rančevima. Posle oko sat i po jakog hoda stigli smo na Lokvice. Pošto u planinarskom skloništu nije bilo nikoga, imali smo mogućnost da se \"luksuziramo\" i spavamo u njemu, dok su šatori ostali neraspakovani. Sutradan, oko 7 sati, krenuli smo ka Valovitom dolu. Po dolasku u Valoviti do, trebalo nam je dosta vremena da nađemo koliko toliko povoljna mesta za podizanje šatora. Bili smo pomalo razočarani kada smo uvideli da je izvor podno Bobotovog kuka presušio skoro u potpunosti. Na sreću, u blizini šatora je bilo nekoliko vrtača punih prošlogodišnjeg snega. Isti smo topili i tako došli do neophodne vode. Nakon smeštaja, krenuli smo ka Bezimenom vrhu. Prešli smo izohipsom preko Valovitog dola i došli na prevoj između Bezimenog i Rbatine. Posle nešto muka, prelazeći sitan sipar izbili smo do pred sam vrh. Poslednji deo uspona je u steni i nije posebno eksponiran. Imali smo nameru da pređemo grebenski prelaz ka Bobotu, ali smo od nje odustali i preorjentisali se na Rbatinu. Ona je bila mnogo zanimljivija, pošto na njoj nikada do tada nismo bili. Danijela i Bojan su sišli do logora, sa zadatkom da istope dovoljno snega za rehidrataciju, kao i za potrebe sutrašnjih poduhvata. Stepa i ja smo ispeli Rbatinu. Uspon je nemarkiran i kreće se uglavnom preko dosta strme travnate površi. Potrebno je uočiti najbolji smer uspona i silaska. Ipak, brzo smo stigli na sam vrh. Sa Rbatine se pruža fenomenalan pogled na Žabljak i okolne vrhove. Jako dobro se vide udoline u drugom delu masiva – Donja i Gornja Ališnica. Posle kraće pauze, tek toliko da se povratimo od napornog penjanja, krenuli smo ka Kobiljoj glavi koja se grebenski pruža od Rbatine ka zapadu. Kako je ovaj vrh i visinski i daljinski dosta blizu nije nam trebalo mnogo truda da dođemo do njega. Pred veče smo stigli u logor i odmorili se. Noć je bila potpuno vedra i zvezdana. Lepo se video mlečni put. U toku večeri uživali smo u velikom broju meteora koji su sagorevali u zemljinoj atmosferi i davali predivnu sliku.

Po planu, Bobot nas je očekivao u petak ujutro. Posle sat vremena hoda, sa dušom u nosu, stigli smo na mesto odakle se pruža odličan pogled na Škrku. Nakon malo pentranja markiranim smerom u deset sati bili smo na najvišoj tački Crne gore, Bobotovom kuku (2523 m). Kako su nam šatori bili blizu, imali smo dosta vremena i zadržali se neuobičajeno dugo. Pri silasku, Stepa i ja smo odlučili da se popnemo na Đevojku. Uspon nije markiran i iz daljine izgleda opasno. Stoga smo poneli svu opremu koja je potrebna za penjanje – užad, pojaseve, karabinere, prusike… Međutim, uskoro smo uvideli da i nije toliko teško ispeti ovaj vrh. Problem predstavljaju jedino stene koje su jako krušljive. Uz to treba paziti da se pogodi najbolji mogući smer uspona, a naročito silaska. U povratku ka logoru, popeli smo i Lučin vrh. Inače, u to vreme videli smo puno planinara koji su se penjali ka Bobotu. Išli su iz više pravaca. Bilo je tu raznih planinara, od iskusnih, prekaljenih \"gorskih vukova\" do običnih turista koji su potpuno nespremno krenuli u planinu. Neki su plaćali i vodiče iz Žabljaka, kako bi ih bezbedno odveli i vratili sa Bobotovog kuka.

Većina se nije štitila od Sunca nikakvim kremama, što je bila ogromna greška. Sunce je bilo veoma jako, a na toj visini se može reći i ubitačno. Možemo samo zamisliti kako im je bilo posle tog dana.Oko podneva smo počeli sa raspremanjem šatora. Tačno u 13 časova krenuli smo ka Ledenoj pećini. Zalihe vode su bile na izmaku i morali smo brzo da se snabdeti nekako. U Ledenoj pećini smo natočili vode, koja potiče od istopljenog snega i leda. Isprva smo mislili da podignemo šatore ispod Paljevina, kako bi bili blizu Oble glave i pokušali uspona na ovaj atraktivan vrh, ali smo ubrzo odustali od toga i brzim korakom krenuli ka Lokvicama. Zapravo, bili smo zaplašeni jakom grmljavinom koja se približavala. Po dolasku u Lokvice smestili smo se u sklonište. Kiša nije pala i olujni oblak nas je zaobišao. Iako umorni od celodnevnog nošenja stvari i uspona na četiri vrha, Stepa i ja smo oko 6 sati uveče odlučili da sa malo stvari izvršimo \"brzinski\" uspon na Južni vrh Međeda. Za 40 minuta bili smo na prevoju, a za manje od sat vremena stajali smo na vrhu Međeda. Nekoliko minuta smo posmatrali zalazak Sunca, a zatim hitro krenuli dole. Uspeli smo da za videla stignemo u sklonište. Bili smo jako umorni, ali i zadovoljni što smo bili na još jednom vrhu.

U subotu ujutro smo krenuli ka Žabljaku. Razlog zbog koga smo krenuli u subotu sa planine je taj što smo Danijela i ja nameravali da u nedelju ujutro krenemo na Kopaonik! Na Žabljaku je tek nastupila prva avantura. Naime, trebalo je spakovati četvoro ljudi, četiri velika ranca, jednu torbu i gomilu sitnih drangulija u \"jugić\" i sa njim prevaliti put od 300 km do Valjeva. Ni sami ne znajući kako i to smo uspeli. Sa Žabljaka smo se prebacili do Valjeva, gde je Stepa ostao, a nas troje je nastavilo put vozom do Beograda. Kući smo stigli oko pola 11, oprali rpljav ves, popakovali onako mokar u kese i ranceve i već sutradan izjutra u 8 sati pošli autobusom na Kopaonik.

Danijela i ja smo proveli na Kopaoniku još 7 dana i bili na isto toliko vrhova. Najznačajniji od njih je svakako Pančićev vrh 2017 m, a zatim Velika Gobelja, Mala Gobelja, Vučak, Karaman…. Osim toga obišli smo i gejzir, crkvu Metođu, kao i druga zanimljiva mesta na Kopaoniku.Time se završilo naše planinarsko letovanje za tu godinu. Bilans svega je 14 osvojenih vrhova iznad 2000 m visine i 6 vrhova ispod.Pozdrav…

Putopis napisao Kiza