(pisanije prenesene sa bloga o putovanju zapocetom 10. jula, 2007. godine)

Četiri godišnja doba krenuše na put u utorak veče, oko 20 sati. Polazak iz Podgorice. Destinacija – Italija, provincija Pordenone. Grad Pordenone.Udobno se smjestismo u automobil, nas četvero, državljani četiri države. Otuda i ono četiri godišnja doba. Toni, Fido, Gago i Danuskica.
Odavno se spremah za ovaj put, u glavi, ali mi je izgledao nestvarno. Pokušavali su me neki ubijediti da je ludo krenuti autom tako daleko – skoro hiljadu kilometara. Da je pametnije odletjeti, ali sada kad sam ovdje, kad je hiljadarka iza mene, tvrdim da bih bilo gdje otputovala baš autom. Pa taman kad bi trajalo vječnost.

AL’ SE NEKAD DOBRO JELO
Podgoricu ostavismo iza sebe još za dana. Razmatrali smo opcije na koju stranu svijeta da se uputimo. Da li našom obalom, prema Hrvatskoj, ili preko Nikšića, pa na Trebinje, Bileću, ka Tjentištu. Sarajevo, Slavonski Brod, Zagreb… pa na autoput ka Italiji. Napravismo kompromis: zaputismo se ka Nikšiću, izađosmo na Trebinje i skrenusmo ka Dubrovniku. Ipak obalom do kraja.

Mapa puta: Podgorica - Pordenone

Trebinje možda ne bismo ni zapamtili na ovom putovanju, da nas ne uhvati glad. Brzo li :-)Sreća ili šta je već, baš na dan polaska u Italiju, sretosmo Gago i ja starog nam drugara Žiku iz Nevesinja. Zna Žika majstor gdje se dobro jede u Hercegovini i što smo se dohvatili hercegovačkog asfalta zamolismo ga za pomoć.

– Žika brate, gdje se može dobro jesti u Trebinju?
- Restoran “Vinogradi”, kod Tarane – pustio nam Žika SMS i mi pravac tamo.

Pečenje ispod sača, za nas troje. Toni se ipak opredijelio za medaljone sa pečurkama. Salatica. Vino Žilavka. Dobro. Domaće. Žuto kao jesen. Prava je šteta rastvoriti tu boju kiselom. Toni i Fido poručiše i rakijice, lozu i travaricu. Opet domaće. Na kraju kafica. Znam da nikog nije briga baš šta smo pili i jeli, ali sve što sam nabrojala koštalo nas je 30 eura i nešto malo preko. 31 EUR neka bude. A porcije obilne. I ukusne. Žika, najbolji si!

Preporuka: Restoran “Vinogradi” kod Tarane, Trebinje, BiH
Ocjena (od 1 do 10): 10

“MILICIJA TRENIRA STROGOĆU…”
I prije nego smo ušli u Bosnu i Hercegovinu, još na crnogorskom tlu i pod crnogorskim nebom, i jedino na tom dijelu puta, od svih 1000 kilometara, imali smo posla sa policijom. U Nikšić ni povirili nismo, a zaustavi nas jedan. Nakon priče da se strancima (a svi bijahu stranci u autu, osim mene, a ja volan nisam dohvatila tokom puta), ne pišu prijave već se upućuju sudu, i napomene da bi kazna za prekršaj kojeg napravismo (a nije bio neki) bila 150 do 200 eura, pa još izgubljeno vrijeme… završimo polemiku sa 20 eura za policajca.

Nakon Nikšića, zaustavlja nas drugi.

- Dokle?
- Italija.
- Gdje u Italiji?
- Pordenone.
- A nemoj da zezaš! Meni je žena otuda! Eto, žena mi Italijanka, a vidi gdje ja radim – simpatični policajac započe razgovor o tazbini i svojoj ženi. Ispričao nam je kako ovi njegovi sa ženine strane ne mare za sjutra, da žive samo za danas, kako mu je tast nizak, baš mali. Poželio nam je sretan put. Do kraja puta, sa policijom više nismo imali posla.

THE ROLLING STONES
Moram priznati da sam prijatno iznenađena što nijedan carinik, a bilo ih je mnogo, nije reagovao na činjenicu da smo četiri putnika, u jednom automobilu, sa četiri različita pasoša. Ja sam nas, u šali, prokomentarisala kao ekipa seks trafiking – tri mladića, starosti 30 do 40 godina, i jedna djevojka, istina ne u ranim dvadesetim :-)Crna Gora. Bosna i Hercegovina. Hrvatska. Prvi prelazak Hrvatske granice obilježilo je pretresanje doživljaja sa koncerta Stonesa na Jazu. Danuskica na koncertu nije bila, ali su preostala tri godišnja doba zbog koncerta i doputovala u Crnu Goru. Momci kažu da je bilo sjajno, procjenjuju da je posjetilaca bilo do 30 hiljada i kažu da su Stonesi napravili spektakl. Stvarno. Carinik na HR granici zanimao se ozbiljno za koncert, slušao utiske, komentarisao cifru koja je data za svirku… Nije zaboravio udariti pečat u pasošima.

SJEĆANJA Part I
Opet Bosna i Hercegovina. Da, činjenicu da BiH ima izlaz na more i da ćemo nakon Hrvatske opet ući u BiH sam skroz nekako bila smetnula. Davno bijahu časovi geografije. Davno. Taj ponovni ulazak u BiH pomalo je bio smiješan, jer su nas carinici samo lijeno pogledali i dali znak rukom da slobodno idemo dalje. Tabla Neum podsjetila me je na sedmi razred. Da kažem “sedmi, osnovne” :-) Bijaše u to vrijeme aktuelno takmičenje “Titovim stazama revolucije” i organizovane su bile i međusobne posjete đaka iz različitih gradova. Živjela sam u to vrijeme u Mostaru i moja je gošća bila djevojka iz Neuma. Elvira. Istog ljeta, pozvala je i ona mene kod nje.

Izlaz BiH na more, kad uočih tablu “Rijeka Neretva”, dodatno me je podsjetio na djetinjstvo. Da, Neretva se u tom dijelu uliva u Jadransko more. Volim Neretvu i njenu modro-zelenu boju, ali moram priznati da u tom dijelu svog toka ne ostavlja baš utisak. Tukne*, što bi rekao Gago.

*Tuknuti – mirisati neprijatno, smrdjeti

DUGODLAKA ČIVAVA… NIJE. ŠTA LI JE…
Dio puta, nakon ponovnog ulaska u Hrvatsku, do Slovenije, ne bijaše po ničemu poseban. Autoput, bez velike gužve, ničeg za oko vrijednog pomena. Tišina. Na tom dijelu puta ugrabili smo pomalo sna mi što nismo bili za volanom. Jedva da smo i među sobom razgovarali. I tako do jezera nadomak Rijeke, srijeda ujutru, oko osam sati. Izašli smo protegnuti noge. Zanimljivim nam zastajanje učinje psić nekog čovjeka što je na istom mjestu pravio pauzu. Yorkshire Terrier - pas je lud sto na sat. Nisam u životu vidjela kuče koje se zabavlja guranjem kamenja, nosi ga u zubima, pa šapicama dohvati, malo odgurne, pa opet za njim.

SJEĆANJA Part II
Rijeka. Na prilazu gradu vidim nebodere. Grad nismo vidjeli, osim to što je uz dio obale kojim smo prošli. Rijeka me podsjetila na jednog davnog chat prijatelja, koji je u stvari kumovao mom nadimku Danuskica. Nismo se čuli godinama, ali neke stvari i ljude prosto ne možete zaboraviti. Osvježismo se na tom dijelu puta i u odmorištu (odmarališe, prim. prev.) “Vrata Jadrana” popismo kafu i dobismo šećere sa horoskopima. Dvije Vage iz ekipe uživahu u trenutku slave i lijepim riječima o Vagama na kesicama šećera (a vi ne biste da vam na zoru neko govori da ste uravnoteženi, pravedni, nezavisni, veseljaci, ekstravagantni, simpatični :-)).

Slovenija! Gorivo je poskupjelo u ovih nepunih sedam dana, primijeti Gago:

* Super100 1.113 EUR/litar
* Super95 1.092 EUR/litar
* Euro Diesel 0.989 EUR/litar

BENVENUTI
Ulazak u Italiju. Prvi utisak kaže da su učesnici u saobraćaju nalik našima. Na jednoj se raskrsnici zadržasmo jer se vozači nisu baš mogli dogovoriti ko će prije proći. Gago se čak ljutio što mu ne odgovaraju na sirenu. Sirenu koja je značila “izvolite, možete prije mene”. Ha! Ipak, ne mogu reći da su u pitanju Italijani. Tablica je raznih.

ZAMISLI ŽELJU
Iako sam sinoć kad krenusmo na spavanje rekla sebi da bi trebalo da zamislim želju i izaberem jedan od četiri ćoška sobe, pa da Gago ujutru pogađa koji je moj ćošak, i ako pogodi onda se meni želja ispunjava, zaboravila sam. Zaboravila da zaželim. Ali nisam zaboravila šta hoću. I želim to sada i naglas: želim da uvijek imam viziran pasoš :-)Za pare ćemo se snalaziti, biće i poslova i para. Ali želim da mi je pasoš uvijek viziran, pa da mogu da odlepršam kad god se za to ukaže prilika. Hoću da budem građanin svijeta.