piv00Kažu da ako želiš nešto da saznaš o nekom novom gradu, prvo popričaj sa taksistima. I tako priča jedan banjalučki taksista: “Cela ova zemlja ti je jedan veliki kurac. Jedini grad u Bosni u kome ima nešto života ti je Banja Luka. Sve ostalo zajebi.“
A priča se naveliko o tom životu Banja Luke, o kafanama i klubovima u kojima se dočekuju jutra. Priča se i o Banjalučankama i čuvenoj razmeri devojaka i muškaraca od sedam na jedan. Nažalost, nije baš sve k’o u priči. „Ej, to je svake noći vozimo pijane i drogirane klince. Valjaju se po ulici. Morali su da zabrane rad kafićima posle 23h“, kaže mi isti onaj taksista. Tako, za zabavu ostaje vikend.
Klubova ima dosta. Skoro je otvoren jedan u centru grada, nešto što bi trebalo da glumi „Stefan Braun“ u Beogradu. Ide se liftom, i otprilike je jedino mesto gde može da se čuje neka opuštenija muzika (bez harmonike), bar do jedan-pola dva ujutru. A za ostale, na pitanje da li se tamo puštaju narodnjaci, dobija se odgovor:“Naravno, ništa ne brini“. Ima i izvesni „Big ben“ u centru, jedini koji radi preko nedelje. A, joj! Tu se bogami udara, od novih hitova Cece, Viki, Stoje, Proje, Voje…pa do starih bosanskih, ali i šumadijskih, onih što spadaju u „pravu narodnu muziku“.
Za nekog ko je odrastao u Beogradu Banja Luka je ipak mali grad. Ali, praktično i jedino urbano područje u celoj Srpskoj, zbog čega će je u Sarajevu zvati “Republika šumska“. U Banja Luci to nikog ne zanima. Bosansku zastavu, onu šarenu sa trouglićima i zvezdicama, nigde nećete videti u Srpskoj. Žive ljudi svoj život. Za prvi maj, u Federaciji su praznovali dva dana, a u Srpskoj, kao za inat, samo jedan. A za odlazak u Bliskoistočno Sarajevo, kako ga je nazvao tamošnji premijer, nemaju ama baš nikakvu potrebu. I Vrbas, na primer, je mnogo lepša reka od Miljacke, koja je, ruku na srce, i pored svih pesama o njoj spevane, ipak samo potok.
Naravno, Banjalučki ćevap kod Muje je nešto što ne treba propustiti prilikom posete ovom gradu. I naravno, ima bezbroj kafića u kojima se bleji po ceo dan. U izlozima stoje slike maturanata, baš kao u vojvođanskim gradovima. I da nije onih smešnih konvertibilnih marki, sve bi izgledalo kao da se ne nalazite u drugoj zemlji. Na pomen Beograda i Srbije, svi se obraduju, kao da su videli najrođenije. A onda će i reći:“Što bi neko iz tako velikog grada kao što je Beograd, uopšte i dolazio ovamo?“